Zrakoplovna tehnička škola Rudolfa Perešina Velika Gorica

ZRAKOPLOVNA TEHNIČKA ŠKOLA RUDOLFA PEREŠINA NA LiDraNu 2022. – GRADSKA RAZINA

Naši učenici su, kao i većinu godina, sudjelovali na LiDraNu 2022. (svojevrsnom, natjecanju i smotri učenika u literarnom, dramskom i novinarskom stvaralaštvu) održanom 16. veljače 2022. Zbog epidemioloških mjera u vezi s upornim koronavirusom, na žalost svih sudionika, ova je Smotra već drugu godinu održana na daljinu, preko „MS Teamsa“ pa nije bilo ni okusa ni mirisa, ali uz mnoštvo slikȃ i puno zvuka, dragih poznatih glasova kolega/kolegicȃ, lijepih slika mladosti  i mladenačkih glasova, dragocjenog iskustva i ništa manje privlačnog neiskustva, korisnih zapažanja članova/članica Prosudbenih povjerenstava i mentora/mentorica, dosjetljivih prijedloga učenika. 

Domaćin je bila Ekonomska škola Velika Gorica, a osim naše, Zrakoplovne tehničke škole Rudolfa Perešina, sudjelovale su i  Gimnazija Velika Gorica te Strukovna škola Velika Gorica.

Evo tek dijela uvida u bogatsvo cjelokupne smotru LiDraNo 2022. – gradska razina:

Br. radova koji su mogli biti upućeni na višu razinu određen je sukladno uputama za provedbu LiDraNa 2022. objavljenima na stranici Agencije za odgoj i obrazovanje.

Škole su sveukupno prijavile dvanaest (12) literarnih radova (proze i pjesama), a tri (3) je moglo biti odabrano za višu, županijsku razinu.

Škole su sveukupno prijavile šest (6) samostalnih novinarskih radova, a dva (2) rada je moglo biti predloženo za višu, županijsku razinu.

Kad je riječ o Zrakoplovnoj tehničkoj školi Rudolfa Perešina, riječ je o pet (5) učenika/učenica iz I., III. i IV. razreda, dvjema (2) kategorijama (literarno i novinarsko stvaralaštvo), trima (3) mentoricama (Dobrila Arambašić-Kopal, prof.;  Nina Selman Hrvatić, prof.;  Anamarija Peroš, prof.) Radovi su navođeni prema abecednom redu mentoricȃ.:

Kategorija: literaran rad

Učenica: Veronika Kolarec, 3. ZP

Naslov rada: „Novac raste na drveću“ (proza)

Mentorica: Dobrila Arambašić-Kopal, prof.

Kategorija: literaran rad

Učenik: Leonard Lukša, 3. IRE

Naslov rada: „Sjajna“ (pjesma)

Mentorica: Dobrila Arambašić-Kopal, prof.

Kategorija: literaran rad

Uč.:  anoniman, 3. raz.

Naslov rada: „Za nju“ (pjesma)

Mentorica: Dobrila Arambašić-Kopal, prof.

Kategorija: literaran rad

Učenica: Hana Garašić, 4. ZP

Naslov rada: „Mi mladi“ (proza)

Mentorica: Nina Selman Hrvatić, prof.

Kategorija: samostalan novinarski rad

Učenica: Lucija Vidra, 1. IRE

Naslov rada: „Izgubljena mladost“ (tematski članak)

Mentorica: Anamarija Peroš, prof.

Svim učenicima koji sad nisu upućeni na višu, županijsku razinu natjecanja – LiDraNa 2022., želim/o da ih to ne obeshrabri, već da pišu i dalje, bar zbog sebe, a ja ne sumnjam da će naći čitatelja koji će to znati cijeniti.  

Zahvaljujući pok. Milki Babović, poznatoj hrv. atletičarki, sportskoj novinarki, stručnoj suradnici eurovizijskih i olimpijskih programa, naučila sam da se geslo „važno je sudjelovati, a ne pobijediti“,  pogrešno pripisuje Pierreu de Coubertinu jer je objavljeno u njegovim „Memoarima“. Zapravo, za vrijeme 4. olimpijskih igara u Londonu, 19. srpnja 1908. u katedrali Sv. Pavla pensilvanijski biskup Ethelbert Talbot održao je propovijed za sve sudionike Igara i, pritom, rekao: “Bit Olimpijskih igara je sudjelovati, a ne jedino, isključivo, po svaku cijenu, pobijediti. Jednako tako kao što je u ljudskom životu važnije nastojanje i uporna borba od samog trijumfa. Bitno je boriti se čvrsto i  fair¹, a ne bezobzirno osvajati.“

Dakako, svi odmalena znamo da je čovjeku kad se, makar i neslužbeno, natječe, slatko i pobijediti, no nepobjedu treba iznijeti uzdignute glave, ne treba ju doživjeti kao ikakav, a kamoli gorak poraz, stoga čestitam/o svim učenicima i mentoricama na sudjelovanju!

Oplemenite si ovo čudno koronavrijeme, nađite vremena i pročitajte literarne radove naših učenika koji su pristali na objavu! Ukoliko pomislite: „Ovo mogu i ja!“ molim vas probajte, napišite nešto i javite se svojim nastavnicima ili pošaljite na neki natječaj.

I sama sam na ne nekim natječajima pobijedila, a na nekima nisam ušla ni u uži izbor.

Nije lako ni teoretizirati, no lakše je no nešto praktički ostvariti, napisati nešto većini dopadljivo i vrijedno.

Lucija Vidra, 1. IRE: „Izgubljena mladost“

IZGUBLJENA MLADOST

KAKO JE GLOBALNA PANDEMIJA UTJECALA NA ŽIVOT MLADIH

Svima su već vrlo dobro znane riječi virus, cjepivo, korona, samoizolacija, mjere... Pandemija nas je zatekla još krajem 2019. godine, no u Hrvatsku je pristigla početkom 2020., točnije 25. veljače kada smo u Zagrebu dobili prvi slučaj. Otada se život drastično promijenio mnogima. Svatko se nosio, a i dalje se nosi s raznim posljedicama te nisu svi jednako reagirali. Ono o čemu se svakako ne govori dovoljno jest kakav utjecaj virus ima na nove i mlade generacije.

  Svjetlo u tami 

Do danas je podosta mjera ublaženo i nikako nije kako je bilo u početku pandemije, no svejedno je teško. Ograničenja su započela otkazivanjem gotovo svih koncerata, zatvaranjem kafića, teretanā, zapravo svih mjesta i događanja gdje bi se mogao zateći poveći broj ljudi. Reakcije su bile razne, a mladima se nikako nije svidjelo. U tinejdžerskim godinama kada mladi vole glasno izraziti svoja mišljenja i stavove, njih se ništa nije pitalo. Nisu imali pravo glasa stati u obranu slobode svoje mladosti. U njima su takve odluke probudile buntovništvo te opiranje. Našli su razne načine kako će se, unatoč zabranama, nalaziti i uživati u svojoj mladosti. Kao najbolji primjer možemo se prisjetiti velikih okupljanja ispred Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Ta okupljanja podsjećala su na neka davna vremena i dala neki poseban čar Zagrebu unatoč vremenima u kojima se nalazimo. U masi ljudi koja je vapila za druženjem mogla su se pronaći razna lica, od onih mladih, sve do starijih koji su se htjeli prisjetiti svoje adolescencije i dati podršku mladim buntovnicima. Pred zgradom jako važne kulturne ustanove ostajalo se satima, no takav čin nije prošao neopaženo. Policija je mnogo puta morala djelovati pri ovakvim okupljanjima. Čak i kada bi se prostor oko zgrade raščistio, mladi su se samo prebacili na neko drugo mjesto. Ovakva okupljanja više baš i ne susrećemo jer su se zabrane smanjile i život se pokušava vratiti u normalu, napominjem pokušava.

Psihičke posljedice 

Iako su mnogi uživali u raznim oblicima druženja gdje bi se socijalizirali, postoje i oni koji su ipak drukčije prihvatili situaciju. Psihičko je zdravlje za čovjeka nešto vrlo važno, a pogotovo u mladoj dobi kada se osoba još razvija. Roditelji, prijatelji i razne bliske osobe uočili su promjene u ponašanju djece. Najčešći poremećaji/bolesti koji su u velikom broju prepoznati su depresija, panika, posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), razne fobije… Tinejdžer bi se tek povukao i udaljio iz stvarnoga svijeta te je samim time potražnja za psiholozima i psihijatrima postala vrlo velika. Na takvo ponašanje nije utjecao samo strah ili tenzija koju je virus donio, nego i udaljavanje od škole. Mnogi tinejdžeri ne bi se složili s time da je nastava na daljinu loša odluka, no znatno se uočila razlika. U školi, pri nastavi uživo, učenik ima znatno veće mogućnosti i priliku za interakciju s društvom, što nastava na daljinu ne pruža. Profesori i roditelji rado će se složiti s činjenicom da su uz takav oblik nastave učenici i tinejdžeri ne samo izgubili dodir sa stvarnošću nego i, razumljivo, ostvarili nepravedne rezultate. Nekima je takav pristup dodatno otežao način učenja i postizanja nečega što bi mogli u boljim uvjetima. Tinejdžere treba osvijestiti da je u takvim situacijama sasvim poželjno i prihvatljivo potražiti bilo kakvu pomoć ili se čak samo obratiti nekomu.

Nema natrag

Posljedice ovakvih situacija koje proživljava tinejdžer oblikuju njega kao buduću osobu i način kako će upravljati svojim životom. Stoga, iako je trenutačno u središtu zanimanja zdravlje mladih u jeku pandemije, ne smijemo zanemariti budućnost i kakva će se zdravlja, posebice onoga psihičkog, probuditi tinejdžer jednoga jutra kada proglasimo kraj rata s koronom. Vremena za nov početak i još jedno proživljeno tinejdžerstvo neće biti. Imat ćemo samo ovo jedno koje sada živimo, ovo koje prolazi kraj nas, a mi ga samo promatramo, svaka prijateljica, svaki prijatelj sȃm u svojoj sobi...

MIŠLJENJE TINEJDŽERA

Rijetko u današnje vrijeme čujemo mišljenje nekoga mladog lica, stoga ćemo jednoj od njih dati priliku da priopći vlastiti doživljaj promjene svoga života.  

– Vjeruješ li da je pojava virusa promijenila tvoj život? 

Svakako se trudim da me jedan virus u svijetu ne sprječava u normalnom načinu življenja. Promijenio je moj život, zasigurno, nagore. Od načina odlaska u školu do toga da se moram brinuti jesam li pravilno stavila masku, hoću li se zaraziti, hoću li prenijeti virus na svoje roditelje i bližnje, moram li se cijepiti i ići u izolaciju, hoću li moći otići do dućana po namirnice koje su mi svakodnevno neophodne kao i mojoj obitelji? Sve u svemu, još jedan nepotreban stres koji mi nikako nije trebao u ovom periodu života.

 – Kako se osjećaš u posljednje vrijeme? 

U posljednje vrijeme osjećam se nelagodno, pod stresom, u blagoj depresiji i nesretno. Što zbog škole, što nekim dijelom i zbog privatnih stvari u životu. Zapravo, nezadovoljna sam trenutačnim stanjem svojih osjećaja.

– Misliš li da si izgubila dio mladosti? 

Sa sigurnošću mogu reći da osjećam jedan dio sebe kako mi nedostaje i kako sam ga izgubila zbog svega što se događa oko mene. Smatram da je pravo vrijeme da uživam u životu i zabavljam se na razne načine sa svojim prijateljima, ali sam u velikoj nemogućnosti jer sam previše ograničena po pitanju izlazaka u doba korone.

Mentorica: Anamarija Peroš, prof.

Leonard Lukša, 3. IRE: „Sjajna“

Vidim prekrasnu zvijezdu na nebu,

među svima njima meni posebnu;

i pitam se jesi li to ti,

ona koja mi uljepša svaki dan.

Bez te male zvijezde, moje postojanje

bilo bi samo prazno ostajanje;

poput osjećaja koji plutaju,

u beskonačnom svemiru lutaju.

Mentorica: Dobrila Arambašić-Kopal, prof.

Veronika Kolarec, 3. ZP: „Novac raste na drveću“

          Iako većina kaže kako novac ne raste na drveću, to ne mora biti istina. Ako bismo pogledali na to iz druge točke gledišta i sami bismo shvatili kako novac, zapravo, raste na drveću. Kad novac ne bismo gledali samo kao novac i drveće kao drveće, vidjeli bismo zašto je to tako.

            Zamislimo novac kao neki naš uspjeh ili cilj kojeg pokušavamo dostići, a drveće kao put do toga. Isprva nam se može činiti vrlo jednostavno jer tako možemo samo ubrati cilj. Što kad ne bi bilo toliko jednostavno? Što kad bi to drvo bilo jako visoko ili imalo trnje? Svaki čovjek ima svoj cilj u životu pa tako ima i svoje drvo; no isto tako svatko ima svoj put koji je potpuno različit od putova drugih ljudi. On može biti lagan i težak, stoga to drveće nije uvijek jednako. Svatko ima svoju vrstu drva na koje se mora popeti ako želi doći do željenog uspjeha.

Postoji još jedno pitanje koje nas može zanimati, a odgovor je vrlo jednostavan. Kako se određuje tko će dobiti koje drvo? Naši životi nisu jednaki nego su različiti od rođenja kako bi i trebalo biti. Bilo bi nam dosadno da su jednaki jer bi tada sve drveće bilo isto te kad bi jedna osoba shvatila kako se na njega popeti, svi bi učinili isto i više ne bi bilo zanimljivo. Upravo zato se rađamo u različitim situacijama, odnosno ispod različitog drveća.

Neki se rode u bogatim obiteljima gdje im se pruže sve prilike i njihov put do cilja je poprilično lagan. To su ljudi koji se rode ispod malog drva kojemu je lišće toliko nisko da ga mogu dohvatiti rukom. Neki se pak rode u vrlo siromašnim obiteljima i njihov put je težak, ali ne i nemoguć.

Svatko može uspjeti ako pronađe način. Drvo se može promijeniti ako mu naraste ili pukne grana. Te grane su naše životne prilike koje mogu biti dobre ili loše, a mi sami moramo shvatiti kakva nam se prilika pruža. Ako vidimo da je prilika dobra, ona nas može pogurnuti na putu do cilja. Odnosno, ako naraste nova i velika grana, preko nje se možemo brže popeti.

Ako pak ne shvatimo na vrijeme je li to dobra prilika, možemo ju ipak uzeti i kasnije se poskliznuti. To jest, ako ne pazimo, možemo slučajno stati na granu koja će puknuti, a mi ćemo pasti i tako smo opet na početku. Zato u životu trebamo paziti kako ne bismo krenuli lošim putem, ali i da pogriješimo, to je u redu. Ne može sve biti savršeno pa tako ni naš put, odnosno drvo. Jer kad ne bismo griješili, ne bismo ni naučili. Tako kad bismo jednom pali i sljedeći put naišli na isto, znali bismo kako ispravno postupiti.

Nažalost, ili srećom, ne možemo birati ispod kojeg drveta ćemo se roditi. Čak i da biramo, možemo pogrešno odabrati jer ne znamo u koje stablo će odabrano drvo izrasti. Ali unatoč tomu, nije se nemoguće popeti na drvo. Sve i da se rodimo kao osoba s poteškoćama, postoji način kojeg mi samo trebamo pronaći. Taj način mogu biti i ljestve koje možemo napraviti od otpalih grana. Drugim riječima, novac ipak raste na drveću za one koji se znaju na njega popeti i ubrati.

Mentorica: Dobrila Arambašić-Kopal, prof.

Hana Garašić, 4. ZP: „Mi mladi“

            Utorak. Za mene jedan običan dan. Ustajem rano ujutro, odlazim na doručak, ispijam svoju kavu, otvaram Instagram i odjednom se zagrcnem. Čitam naslov i ne vjerujem pa ga pročitam još jednom, a piše: „U kasnim sinoćnjim satima, sedamnaestogodišnja djevojka iz Zagreba oduzela si je život.“. Molim? Kako? I zašto? Otvaram članak te saznajem da si je djevojka oduzela život, kako navode izvori, jer ju je dečko te večeri ostavio. Bol i osamljenost. Razumijem u potpunosti. Nije lako. No nikada mi nije bilo jasno zašto moja generacija na svijet gleda kao na jedno mračno mjesto. Zar je u ovome svijetu toliko bolno živjeti da se jedna, usuđujem se reći malena stvar, smatra životnom tragedijom? Pokušavam uvjeriti samu sebe da je ta djevojka dan prije rasturila na testu iz matematike, obećala najboljoj prijateljici kako će biti uz nju svakoga dana bez obzira na sve, dobila 170 lajkova za novu boju kose, skuhala ručak, jednostavan doduše, ali s namjerom da iznenadi majku kad se umorna vrati kući s posla.

Draga djevojko,

reci mi molim te kakva te tama progutala u trenu kada ti je rekao: „S nama je gotovo!“?! Kakav je mrak učinio da u sekundi zaboraviš sjaj osmijeha koji si još jutros izmamila prijateljici na lice i onu iskru ponosa i sreće u oku svoje majke?! Da, znam, mislila si da je on ljubav tvog života, ali draga moja, tvoj život još nije ni počeo. Tragedija, gubitak. Za tvoju prijateljicu, a posebno tvoju majku. Ali najviše si izgubila upravo ti.

Pomisli na sve prilike koje su te čekale u tvom životu. Ispred tebe je bila matura za koju si više nego rođena spremna. Upis na faks koji si oduvijek željela i za to si imala mogućnost. Razmisli o djevojci iz drugog razreda koja mašta upisati isti fakultet kao i ti, ali za to nema uvjeta. E to je tragedija. Obrok koji si skuhala za sebe i svoju majku. Koliko djece i beskućnika je danas zaželjelo griz korice kruha, a ti to imaš i to ti je pruženo?! Jučer si ujutro ustala iz kreveta na zdrave noge i po sunčanom Zagrebu prošetala do škole. Pomisli na sve ljude koji leže bolesni u svojim krevetima i nikada neće moći ustati i otići u šetnju gradom. Ali ti, ti si to mogla.

I ne, ne držim ti prodiku o siromaštvu, gladi i bolesti. Na to ionako nisi mogla utjecati. Samo me zanima što je to našoj generaciji, kojoj se pružaju tolike prilike i tolike mogućnosti, da mi i dalje na sve gledamo s mračne strane. Zašto se osmijeh cijeni tako malo? Zašto je teško nekome u prolazu reći dobar dan? Mi mladi zajedno moramo početi graditi svijet, ne za druge, već za sebe. Mi smo oni koji će odlučiti što je doista važno za nas same. Najvažnije je da ostanemo hrabri i vjerni sami sebi jer ćemo samo tako otkriti svoj put ka svjetlu i istinskoj i pravoj slobodi. Slobodi koja će nam otvoriti još više vidika i odvesti nas tamo gdje se nismo ni nadali da ćemo stići. No vjeruj mi, važna je ta borba, borba koja će se odvijati kroz tamu, a mi ćemo biti oni koji će nositi svjetlost i njome se boriti protiv crnila i boli ovoga svijeta.

            Svatko od nas ima svrhu i cilj u ovome svijetu. I zato te draga djevojko pitam. Je li bilo vrijedno oduzeti sebi život uz imalo nade da te tvoja prava ljubav čeka na drugom kraju planeta? Da ćeš svoju majku učiniti najponosnijom osobom na svijetu samo zato što se raduješ svakom novom trenutku i u njemu uživaš.

A tebi koji ovo čitaš: Nisi sam. Kad te dotakne sreća, podijeli je, blistaj! A ako te ponekad takne tuga, svi mi, tebi slični, tu smo. Samo prati sjaj!

Mentorica: Nina Selman Hrvatić, prof.

¹ fȇr , razgovorno – pošten, pravedan

Tekst, u dogovoru s kolegicama i učenicima/učenicama, priredila:

                                                                          D. Arambašić-Kopal, prof.