Zrakoplovna tehnička škola Rudolfa Perešina Velika Gorica

ŠKOLSKA GODINA 2010./ 2011.

 

Različitost je naša snaga

U današnje vrijeme svi se trude biti što drugačiji, što posebniji i originalniji, kao da ponekad nisu zadovoljni  sami  sobom. Možda su izgubili nit svoje prave osobnosti  i zaboravili koliko su doista posebni i drugačiji od ostalih. Jesmo li zapravo svjesni koliko smo doista različiti od drugih? Ponekad nam je potreban samo mali korak prema stvarnosti da to shvatimo.

Predivno je nedjeljno jutro dok sjedim s prijateljicama na kavi i slušam već uobičajene razgovore o temama koje su obilježile prošli tjedan. Čujem sve njihove riječi, ali ih ne pamtim jer   razmišljam o tome što bi netko pomislio u slučaju da čuje kako svaka od nas strastveno brani svoja stajališta. Zbog svega mi je malo neugodno, a mislim da je i ljudima oko nas.

Naš razgovor je, kao i uvijek, započela moja prijateljica Anđela, 22-godišnja studentica Pravnog fakulteta koja je uvijek vodila glavnu riječ i uz koju smo se sve mi osjećale kao da smo samo smjernice uz pomoć kojih se ona vješto orijentirala. Nikada joj nismo zamjerale zbog njene, možda ponekad pretjerane strasti prema određenim temama, koje su naravno bile vezane uz njeno zvanje, već smo bile ponosne jer smo znale da će uspjeti u svom poslu. Iskreno, ja sam u njoj pronalazila inspiraciju jer sve što je radila, radila je s takvim žarom i snagom da nitko pokraj nje nije mogao ostati ravnodušan. Ponekad su joj se izrugivali jer nije bila katoličke vjere, već pravoslavne, što njoj nije ni najmanje smetalo pa tako nije ni nama. Pripadnost bilo kojoj vjeri ne  obezvrjeđuje osobu, niti bi ta osoba treba biti osuđivana zbog vjere.

Tamara, koja je uvijek htjela biti baš poput Anđe, studirala je Ekonomiju i bila je odlična studentica. Jedino što joj je nedostajalo je baš onaj Anđin entuzijazam, žar i ona strast kojom bi Anđa očarala sve oko sebe. Tamari je nedostajao poticaj, nešto što bi ju pokrenulo i navelo da počne samostalno razmišljati, jer svaka od nas se djelomično mogla pronaći u njenim stavovima koje je s ponosom izgovarala iako je znala da izgovara riječi koje je predhodno čula od nas.          

Gina, latinoamerikanka koja se još kao djevojčica doselila s roditeljima iz Brazila, imala je burno djetinjstvo u Hrvatskoj. Od malih nogu je bila diskrimirana od  svojih vršnjaka koji nisu mogli shvatiti zašto je njena koža tamnija od njihove, a to je ostavilo trag u njenoj podsvijesti. Danas, Gina je postala prava žena, prava umjetnička duša, stvorena da stvara ljubavnu poeziju i prekrasne romantične priče i zapravo je za vrijeme svih naših rasprava, razgovora i monologa bila neutralna. Bila je sretna što se svaka od nas pokušava izboriti za sebe.  Ona je bila kao kao sunce koje nas je promatralo i iz naših je govora jednostavno upijalo svu pozitivnu energiju. Ponekad, kao da i nije bila prisutna. Zamišljala sam ju kao majku koja sjedi pokraj svoga djeteta i sa osjećajem ponosa ga promatra kako odrasta. Nikada nisam čula da je za nju netko rekao jednu lošu riječ i to me činilo sretnom.

A ja, tko sam ja? Ja sam Anja, drago mi je.

Najmlađa od svih svojih prijateljica. Sa svojih 19 godina znala sam više od svih njih, sa svojih 19 godina znala sam stvari koje nisu znale mnoge starije djevojke. Iako sam tek upisala psihologiju na filozifskom fakultetu, moja razmišljanja su me vodila puno dalje od toga.  Sve moje priateljice; Anđela,Tamara i Gina, dale su mi do znanja da sve što su radile, ne bi napravile bez moje pomoći i priznale su mi da su se meni obraćale svaki put kada su imale ljubavnih ili obiteljskih problema, da su me sve gledale kao najstariju iako sam zapravo najmlađa.

Sve to navelo me na razmišljanje i zapravo sam shvatila da sam uvijek mislila kako smo sve četiri jednake. Da smo kao sestre koje jednako razmišljaju i imaju iste potrebe, ne trebaju ničiju pomoć i kada nešto jamče, jamče vlastitim životom.   

Ta naša nedjeljna kava,koja je doista već bila ritual,pomogla mi je da shvatim kako ništa od toga nije tako, jednostavno je sve promijenila. Kako su kasnije prigovarale mojoj nezainteresiranosti i  nepažnji, ja sam im se ispričala, ali zapravo im nikada nisam bila zahvalnija. Pomogle su mi da dovršim još jednu od svojih mnogih teorija. Teoriju o različitosti. Različitosti za koju sam mislila da ne postoji, za koju sam mislila da nije stvarna, ali sada sam shvatila da bez nje svijet ne bi bio onakav kakav je. Bio bi savršen, a to bi bilo nestvarno. 

Kada bismo svi bili jednaki, ne bi bilo svađa, prepirki i sukobljavanja, ali ne bi bilo ni mirenja, suosjećanja ni prihvaćanja, a to su sve činjenice i događaji bez kojih se ne može i koji su oblikovali nas i našu povijest. To je sastavni dio razvoja svijesti.

Svi mi zaslužujemo biti različiti onoliko koliko to želimo. Naša osobnost, boja kože ili naša vjera nikada ne umanjuje našu vrijednost.  Različitost je baš ono što nas čini posebnima, zanimljivima,  što nam daje snagu, ali ne mijenja naša prava, naša prava da ovaj svijet doživljavamo na način na koji bismo htjeli i način na koji možemo. Različitost smo mi. A time dodajemo svijetu još jedno bogatstvo u riznicu različitosti.

                                                                                                                                                                                          Lucija Benić, 3. ZP 

 Vrijeme - moj prijatelj ili neprijatelj

               U životu imam ciljeve koje želim doseći kao i sva ljudska bića,znam  da se moj cilj čini trenutačno dalekim, ali on je dosežan i svakim danom sve sam mu bliže. Zahvaljujući upornosti, radu i želji i ono najvažnije ljubavi prema zrakoplovstvu moji snovi jednoga dana postat će stvarnost. Ali kada će to biti ? Hoću li do tada biti spremna na sve životne izazove ?

                Vremena imam, još je preda mnom dug život , zanimljive pustolovine, izazovi i prepreke koje će me staviti na kušnju. No, tada ja ću biti spremna. Bit ću spremna jer svakim danom postajem zrelija, jer svaka pomalo neugodna situacija dat će mi iskustvo, iskustvo koje donose godine, koje donosi vrijeme.

Sada sam  još  mlada i neiskusna, pomalo i površna u nekim situacijama. Ponekad ne želim priznati vlastite pogreške jer sam preponosna , a ponekad mislim da sam dala i  uložila najveći trud, iako postoji onaj mali glasić unutar mene koji mi govori da ja mogu još i bolje. Priznajem da sam entuzijastična i da imam toliko planova za budućnost koje moram ostvariti, toliko snova koji moraju postati java.

Ali, hoću li imati vremena?! U meni postoji onaj strah. Strah koji me ponekad tjera na razmišljanje. Što ako ne ostvarim svoje snove ?! Život je dar s neba, treba ga cijeniti, ali treba ga i znati proživjeti. Treba znati uživati u životu. Jer on nam je jedan i nema smisla potrošiti tu veličanstvenu priliku uzalud. Ne bih se voljela naći u situaciji za nekih desetak godina pitajući se zašto nisam uživala u mladosti, u onim slatkim problemima koji su se tada činili bezizlaznim. Želim osjetiti vedrinu života, želim živjeti punim plućima i ono najvažnije želim iskoristiti vrijeme.

Mladost mi pruža priliku  da se zabavim, da uživam u procesu sazrijevanja. Završiti školu mi je najvažnija stvar. Biti obrazovana! I posvetiti se karijeri, stalno se dokazivati. Htjela bih steći iskustvo i mudrosti koje bih mogla prenositi drugima koji će biti željni znanja, ali ne želim se toliko zamarati budućnošću jer je ona daleka, a ja živim sada u ovom trenutku. Srednjoškolka željna dobrih ocjena i novih izazova i ono najvažnije znanja, tako bih se opisala.

                Osmijeh, osmijeh je ono što me vodi, moja vodilja koja ima važnu ulogu u mojim snovima. Taj osmijeh, on je jedina krivulja koja može ispraviti sve. Dok god budem vedra, nasmijana, puna života i željna novih izazova neću se morati brinuti o vremenu, koje je moj saveznik, moj prijatelj.

Dokle god će biti mene bit će i vremena. Mora ga biti! Imam toliko snova koji se moraju ispuniti. Neću pristati na kompromis ! Snovi su tu da se ostvare. Život je tu da se proživi. Obećajem da neću odustati , da ću dati sve od sebe, da ću ispuniti sva svoja očekivanja. Neću priznati neuspjeh! Jer on za mene ne postoji!

Cilj je tu da se dosegne , a vrijeme da vam bude saveznik, kompromis između njih ne postoji!!!                            

                                                                                                                                                                                                   Ana Ćuća 1.ZP,  šk. god 2010./2011.

 

                                                                                                                    ***

Vrijeme - moj prijatelj i neprijatelj

 

        Vrijeme nas prati od rođenja pa do smrti. Neprekidno je uz nas i u dobru i u zlu. Ponekad nam je prijatelj, a ponekad neprijatelj.

        Prijatelj mi je u mnogim situacijama, ali  mislim da mi je isto toliko i neprijatelj. Kad si napravim plan učenja i udubim se u knjigu, vrijeme mi brzo proleti, naravno ako učim nešto zabavno, a ako učim one dosadne predmete vrijeme presporo prolazi, kao i na dosadnim satima koje provedem u školskoj klupi. Vrijeme mi je prijatelj dok ga mogu pratiti, ali nije uvijek ni to  lako. Kad smo već kod vremena, htjela bih da mogu vratiti pojedine događaje iz prošlosti, a isto tako i vrijeme i utjecati na to. Kao na primjer prošlo ljeto i početak ove školske godine vratila bih i  bolje iskoristila to vrijeme.  Vrijeme mi određuje plan i tok moga života. Kad idem u školu, većinom putujem autobusom, uvijek se moram ranije probuditi da bih stigla ispuniti svoje zadatke koji su mi namijenjeni. Živim u strahu od tog vremena. U strahu sam da ne zakasnim na autobus jer onda sljedeći moram sat vremena čekati. Kad imamo probleme u ljubavi, prekinemo ljubavnu vezu s dečkom do kojeg nam je jako stalo i volimo ga, ljudi često kažu: ”Vrijeme će učinit svoje!”.  Mislim da nam je vrijeme i prijatelj i neprijatelj. Ustvari vrijeme nam je prijatelj, ali mi od tuge mislimo da nam je neprijatelj. Ono nam pomaže da zaboravimo tu osobu iako se u većini slučajeva naše srce tome protivi. Neki od nas na ljubav gledaju srcem, a ne razumom. Ponekad je to dobro, ali u većini slučajeva nije. Iako ja još ne znam što je ljubav, nadam se da ću  jednom saznati.

        Moj sadašnji cilj je završiti srednju školu, Zrakoplovnu tehničku školu Rudolfa Perešina i baviti se zrakoplovstvom. Planiram odlazak na Prometni fakultet ili nešto slično. Stvarno me to zanima  i vidim se u budućnosti kao dobro obrazovanu osobu. Preda mnom je još mnogo vremena, preda mnom su i mnogi usponi i padovi. Sigurna sam u sebe i nadam se da će mi vrijeme od sada biti samo prijatelj. Usredotočit ću se više na školu, a ljubav će doći kasnije. Znam da ću žaliti za ovim danima, kad budem starija, jer nisam znala što znače velike obaveze, obitelj, posao.

Sad sam još sretna, uvijek nasmijana i pomalo zaigrana, neiskusna i ne znam što mi još budućnost i vrijeme spremaju!  Nadam se više dobrim stvarima, a manje lošima. Želim biti s vremenom samo prijatelj, nikako neprijatelj!

                                                                                                                                 Mischell Rončak, 1.ZP, šk.god. 2010./2011.

***

 

Prije uspjeha Bog odredi da se čovjek oznoji               (Hesiod)

 

          Svi ljudi imaju neke ciljeve. Svi imaju mnoštvo želja. Ljudi si postavljaju nekad stvarne, a nekad nestvarne ciljeve. Stvarni ciljevi su oni  za koje postoji velika mogućnost da se ostvare. Nestvarni ciljevi su oni  za koje postoji vrlo mala mogućnost da se ostvare ili ta mogućnost uopće ne postoji.

           Da bi se postigao stvarni cilj potrebno  je biti uporan. Takvi ciljevi se najčešće uvijek ostvare, ali uz mnogo truda.

           Mnogi misle da se neki naizgled nestvarni ciljevi ne mogu ostvariti,ali varaju se jer prije uspjeha Bog odredi da se čovjek oznoji. Da bi se postigao naizgled nestvarni cilj nije dovoljno samo se moliti. Da bi se postigao nestvarni cilj potrebno se  moliti i mnogo truditi  Sve je moguće ostvariti. Čak i onda kada želimo nešto nemoguće.

           Kada nešto izgubimo i mislimo da je to nemoguće vratiti, to je ipak moguće. Trebamo uložiti zadnji atom snage da bismo to ostvarili. Treba dati sve da bismo postigli cilj. Ali to je trnovit i težak put do uspjeha. Na tom putu će trebati i riskirati. Samo odvažni pobjeđuju! Onaj koji nikad ne riskira, taj stvarno puno riskira!

Na tom putu vjerojatno ćemo mnogo puta pasti. I kada padnemo, ni tada ne smijemo odustati. Treba ustati i nastaviti taj težak put do uspjeha. Da bismo postigli uspjeh potrebno je proliti mnogo znoja. I krvi, ako je to potrebno. Nikad ne smijemo odustati. Trebamo biti ustrajni. Treba se boriti sve dok ne pobijedimo. Ako izgubimo, ne smijemo gubiti nadu. Treba krenuti ispočetka i ako opet izgubimo, opet treba krenuti ispočetka. I tako sve dok ne pobijedimo, dok ne ostvarimo svoje ciljeve ili snove.

             Najbolji primjer borbe do uspjeha je Isusova muka. Bog je toliko hrabar da je žrtvovao vlastitog sina da ostvari uspjeh. Isus je tu muku mogao izbjeći, ali nije htio. Na teškom križnom putu, tri puta ja padao. On ni tada nije odustao. Svaki put je ustao i sve više i više vjerovao u uspjeh. Isus je prihvatio svoj križ i nije se protivio tomu. Mogao je sići s križa, ali nije. Na kraju je postigao cilj i dokazao je da je Božji sin. Tako trebamo i mi, koliko god puta padali, ponovno ustati i krenuti dalje. Trebamo prihvatiti svoj križ i s njime se boriti do uspjeha.

              Trebamo vjerovati u uspjeh. Vjera u uspjeh pola je uspjeha. Bog će uvijek svakom dati, samo treba vjerovati. Ako budemo ustrajni do kraja, budemo se znojili i mučili na tom putu, sigurno ćemo ostvariti uspjeh.

                                                                                                                        Antonio Groznica, 1. ZP, šk. god. 2010./2011.   

  ***

Vrijeme - moj prijatelj ili neprijatelj

 

            Čovjek u sadašnjici mora paziti na vrijeme, ne smije se okretati protiv vremena, jer kada bi to učinio, ne bi bilo dobro ni za njega, ni za druge ljude. Čovjek, ipak ne može imati vremena za sve, stoga  mora odvojiti važno od nevažnoga. Čovjek mora i paziti što radi, zato što vrijeme ne možemo vratiti unatrag. Što god da smo u proteklom vremenu napravili, to više ne možemo izmijeniti.

            Vrijeme je često moj neprijatelj jer nikad ne uspijem napraviti sve što sam isplanirao za taj dan. Često, kad dođem iz škole umoran, ne mogu dalje raditi zadaću i učiti. Ali kada se odmorim, onda ne želim ustati kako bih radio zadaću i učio, nego i dalje sjedim za kompjutorom ili gledam televiziju. Kad na kraju ustanem, vidim da je već krajnje vrijeme za učenje, no tad je već kasno i ne stignem sve napraviti. Onda odlučim da ću se još u školi više potruditi. Legnem kasno, ujutro budem umoran i tako stalno u krug. Tako se vrijeme okrene od mene jer nisam odlučio i odredio što ću napraviti prije, što mi je važno, a što mi je nevažno.

Nekad mi se desi da napravim nešto krivo, nešto što nije dobro, a vrijeme ne mogu vratiti. Što god da sam napravio, napravio sam, jer vrijeme ne teče u krug, da ispravimo svoje greške, jedino te greške možemo u krug ponavljati. Jedina nada za popravak grešaka je pokajati se za njih i moliti za oprost. Tada ovisimo o nekome drugome jer nismo poštivali vrijeme.

 

Onako kako poštivamo prošlo vrijeme i sadašnje vrijeme, moramo poštivati i buduće vrijeme. vrijeme nam opet može postati neprijatelj, ako ne mislimo što će se desiti u budućnosti. Moramo osmisliti svoju budućnost, jer kada se budućnost pretvori u sadašnjost, tada ćemo znati što nam je činiti.

Iako nekad nemamo slobodnog vremena, nekad ga stvarno imamo i previše. Ni to ne valja. Tada čovjek ne zna što bi radio sa sobom. Meni se znalo dogoditi da mi se ništa ne radi. Čak mi se ne gleda televizija i ne mogu spavati. To mi je nekada gore nego kad nemam vremena. Zato čovjek mora misliti i na budućnost. Istina, čovjek ne može predvidjeti neke stvari u budućnosti, ali može barem stvarati planove. Jer kakav bi svijet bio bez da ljudi prave planove za budućnost. Nitko ne bi znao što ga sutra čeka, ljudi bi u sadašnjost radili planove za sadašnjost  što nikako nema smisla. Tada bi nam svijet bio pun iznenađenja i nepoznanica i ne bismo mogli uopće živjeti na ovom svijetu.

            Ne smijemo se okrenuti protiv vremena, jer nam vrijeme to onda nekad i dvostruko naplaćuje. Stoga se ne smije zamjeriti vremenu, iako se ono nekad nama zamjeri. Ipak meni je vrijeme veći neprijatelj nego prijatelj.                                                           

                                                                                                                                                                                                    Frane Momić, 1. ZP, šk. god. 2010./2011.                                        

 

                       ŠKOLSKA GODINA 2009. / 2010.                                  

  ***

“Nije život ljudski drugo, neg’ smućeno jedno more“

                                                                                      (Ivan Gundulić)

Ovim stihom vrlo lako možemo zaključiti kakav je zaista naš život. Svakim danom more se zapjeni zbog vjetrova što pušu malo na jednu,malo na drugu stranu. Ljudi oko nas predstavljaju vjetar, a more, to smo mi. Okrećemo se kako nama odgovara i kako bismo što više uživali u svom uspjehu.

Pitam se ponekad kako bi to izgledalo da je svaki čovjek sam na svijetu; bi li onda bili isti ili drugačiji. Mi se mijenjamo iz dana u dan. Jedan dan smo dobre volje , a drugi su nam svi oko nas krivi ako nam nešto nije dobro krenulo ili onako kako smo si mi zamislili. Nikad se zapravo ne pitamo želimo li vidjeti sebe bez utjecaja drugih.

Društvo u današnje vrijeme jako utječe na nas, pa i previše. Htjela bih vidjeti neke osobe u trenucima dok su to stvarno oni. Kako nam je Tituš Brezovački rekao u svome djelu „Matijaš grabancijaš dijak „-  kako su ljudi koji ne vjeruju istini prevladali na ovome svijetu.

Naš život se temelji na laži.Mnoštvo ljudi laže oko nas. Od svog rođenja pa do sada nisam puno prošla, ali gledajući oko sebe čovjek shvati što ga čeka. Nije sve tako lijepo kako si mi zamišljamo. Postoji mnoštvo prepreka koje treba svladati u životu. Svi želimo lijep život; pun radosti i sreće te zdravlja, ali to nemaju svi i za to se treba izboriti. Svaka situacija u našem životu ima razne posljedice. Od rođenja pa do smrti.

Mogu reći na primjeru svojih roditelja da se ljudi mjenjaju s obzirom na situaciju u kojoj se nalaze, makar to nisu ni sami shvatili. Rođenje djeteta uvelike promijeni život ljudi. Nekima je to teret (njih stvarno ne razumijem), a neki se vesele i žarko to žele. Majke u tim situacijama postaju nježnije, a i očevi se smekšaju. Gledajući u  raznim filmovima (makar znam da nije istina), ljudi uživaju u tom kako im djeca rastu. Svaki važniji trenutak u  njihove životu obilježe kamerom ili fotoaparatom; istina da ponekad pretjeraju.

U životu ima mnoštvo uspona i padova. Nakon što sam odabrala ovu školu , ono što želim u životu, dogodilo se nešto što nisam očekivala.

Bila sam presretna kad sam shvatila da idem u Zagreb. To je promijenilo moj način života i moja razmišljanja. U svome mjestu nisam ni najmanje razmišljala kakvih sve ljudi ima dok nisam, nažalost, ali opet na sreću vidjela što je svijet zapravo. 

Šetajući gradom promatram ljude. Shvatila sam što sam zapravo ostavila za sobom u svome Martincu. Možda izgleda kao da sam otišla zauvijek. Nisam.  Ali neki dani stvarno tako i izgledaju. Najradije bih uzela svoje stvari, sjela na vlak te došla doma mami na vrata. Znam da to nije dobro. Ne smije se bježati od problema. Kada sam već krenula moram to i dovršiti jer me nitko nije tjerao na to. To je bila moja odluka, a i želim biti nešto u životu; želim da me ljudi pamte po mojim postignućima.

Moj život mora imati smisla. Ne treba biti bajka  ili neki lijepi film. Želim da moj život bude pun zabave,zdravlja i sreće, a najviše od svega da to bude moj život, ali stvarno moj. Bez da mi se drugi ljudi petljaju i govore mi što mi je činiti. Svoje odluke moram donositi sama makar one bile i neispravne. Na greškama se uči. Sigurna sam da želim vidjeti ljude kako na moj život gledaju kao na smućeno more.

 

                                                                                                                            Monika Sente, 2.ZP - 2010.

 

   ***

MATURANTI   2009.

 

  U ovom trenutku ne mogu opisati kako se osjećam,

jesam li sretna zbog onih koji su uspjeli ili tužna zbog onih  koji nisu.

Sada, kada sam na samom kraju ovog uzbudljivog putovanja, sretna sam!

Zadovoljna sam što me nisu pokolebale nikakve oluje ni vjetrovi, a ponosna sam i na svoj razred.

Mi smo kao jato lastavica  koje će uskoro odletjeti u neko drugo jato

i to me malo žalosti, ali opet znam da će ponovno širiti krila

i ništa nas neće spriječiti u ostvarivanju snova, a to je jedino bitno.

Novom jatu poručujem da nikad ne odustaje

jer iza svake oluje, kiše i vjetra dolazi sunce koje će im pomoći u ostvarenju snova.

 

                                                                                                                                                                                                  Petra Dobrinčić, 4. ZP

Bilo je tu svega – dobrih i loših ocjena, izvlačenja na nastavi, markiranja, prepisivanja,                                                                                                                                                                               

svađa s profesorima, opomena, ukora… Tu ću stati.

Ne zato što ne smijem reći što smo sve radili, nego zato što ništa od toga neće ostati u trajnom sjećanju.

Ono što će mi ostati u sjećanju su ljudi – moji kolege.

Što mogu reći o tom čoporu, krdu, stadu ili kako god ih već zvali, neotesanih životinja?

Ako ste ikad bili profesor na zamjeni, prvi dojam bi vam vjerojatno bio da se tu stvarno radi o nekom stadu,

čoporu životinja, koje su po svemu sudeći bile toliko divlje da su uspjele potrgati svoje kaveze u zoološkom vrtu i pobjeći.

Je li taj prvi dojam daleko od istine? Nije baš, ali to je najlegendarnija skupina životinja koju sam ikada imao prilike sresti i zvati svojim prijateljima.

Možda sam se na mahove pretvarao da nisam jedan od njih, možda sam živio s glavom u oblacima umišljajući si da sam bolji,

pametniji ili mudriji od njih, ali sad mi je zbilja žao što je sve skupa tako brzo završilo.

Žao mi je što nisam više vremena odvojio da svakog od njih bolje upoznam.

žao mi je što nisam koju subotu više odvojio

za druženje na nogometu poslijepodne ili navečer u nekoj birtiji ili disko klubu.

                                                                                                                                                                                                  Dejan Kljajo, 4.IRE

 

 

 

 

 

Zavadi pa vladaj!

 

Pročitavši ovaj naslov, na pamet mi je prvo pala riječ izdaja. To mi se dogodilo jer sam kroz školovanje, ali i život, naučio o mnogim izdajama i prevarama koje su bile način dolaska na vlast. A to se događa i danas u Hrvatskoj u predizborno vrijeme.

No, vratimo se u prošlost. Nije ova latinska izreka nastala jučer zbog izbora u Hrvatskoj. Idemo prvo u Rimsko Carstvo. Tu je Julije Cezar kako bi postao car i došao na prijestolje, zavadio svog prijatelja Bruta sa Senatom. Senat je imao ideju da vodi Carstvo, ali i vojsku što se naravno nije svidjelo Cezaru. Sve je završilo tako da je Cezar nagovorio Bruta da ubije svakog senatora. Za nagradu je postao zadužen za vojsku, a Julije Cezar je postao car Rimskog Carstva. Napravimo sada malo veći korak i idemo u Rusiju. Tamo je Katarina Ruska također ''prljavo'' došla na vlast. Ona je bila ljubavnica mnogim vojnim generalima. Jedan joj je ljubavnik bio toliko pokoran da je poslušao njezinu želju. Katarina mu je rekla da ubije njezinog muža te da će ga bogato nagraditi. I tako je završilo. Katarina je postala Ruska carica, a njezin ljubavnik je postao glavni general Carske vojske.

I evo nas u Hrvatskoj! I kod nas je bilo svega i svačega, ali je najzanimljivije u vrijeme izbora. Svake četiri godine ''bombardirani'' smo političkim reklamama. Na svakom programu, na televiziji i radiju, u svim dnevnim novinama i na jumbo plakatima može se čuti ili pročitati poruka koja nije sredstvo promicanja političkog programa neke stranke. Ta poruka je postala sredstvo vrijeđanja neke stranke kako bi ju se ocrnilo. Svaki put kad dobiju priliku, crveni žele zavaditi ljude s plavima, a plavi žele ocrniti crvene. I to se tako stalno vrti u krug. A nije potrebno. Zašto nitko jednostavno ne gleda svoja posla i reklamira svoj program.

Zar nije pametnije biti pušten i dobar pa mirne duše doći na vlast. Ja smatram da je prokleto kada dođeš, ne samo na vlast već do svakog cilja, na ''prljav'' način pa iako je rimski mislioc Machiaveli rekao da čovjek ne bira sredstva kako bi došao do svoga cilja.

Zato izbjegnimo izdaje i prevare, već pošteno ostvarimo svoje ciljeve. Tako će sigurno biti bolje, nego da slušamo laži i pusta obećanja.

 

Mihael Račić, 4. IRE

 

 

 

 

«Dok živiš, dolikuje ti da se nadaš'»

( latinska izreka )

 

Pojam nada je sastavni dio čovjekovog života i čini život smislenim.

Cijeli naš život se sastoji od nadanja. Pun je nada koje nas obraduju ili iznevjere. Nadamo se kad nam je teško, čekamo nadajući se da će nam doći ono bolje. U nadi tražimo spas, izlaz koji će nas izvući iz zamršenog labirinta. Od nas se očekuje dok smo god živi da se nadamo, da ne odustajemo od ovog što smo si zacrtali u životu. Nada je simbol nečeg novog, rješenje koje nas može spasiti i vratiti nam bit života. Ona se može opisati kao naša velika želja koja će se jednog dana i ostvariti. Nada nas motivira za nečim boljim, daje nam energiju koja nam je potrebna da prebrodimo sve ružno i teško u životu. Nekad nas zna iznevjeriti iako smo u nju polagali puno snage, okrene nam leđa i ostavi nas na cjedilu.

I dok nas god ima na ovom svijetu trebamo se nadati jer nam ona daje volju za životom. Ne smijemo odustajati kad nam je teško, dizati ruke od života, nada je ta koja će nam bar malo pomoći. Netko zna reći da nada ne valja, da to nije potrebno u našem životu jer je njih nada iznevjerila. Ne može se svaka nada ostvariti, treba ići dalje i tražiti smisao života. Jednostavno treba vjerovati u nadu.

Ipak nada umire posljednja , neće nam ništa biti ako se nadamo.

 

 

Ivan Buljat, 4. IRE

 

 

 

 

 

Drugačije misli o istoj temi…

 

''Dok živiš dolikuje ti da se nadaš.''

 

Dok živiš dolikuje ti da se nadaš. Je li to istina? Ja mislim da nije. Mislim da je nada glupost. To je nešto što ne postoji. To je pokušaj bježanja od odgovornosti. Nada je samo izlika za gubitnike.

Rođenjem svatko od nas dobiva prazan list. Na nama je da ga ispišemo po svojoj volji i kako mi mislimo da je najbolje. Ne možemo sjediti i čekati da ga netko ispiše za nas i nadati se da će biti u redu. Nada služi samo kao opravdanje ljudima koji nemaju snage i volje odraditi nešto kako treba. ''Nadam se da će biti dobro...''. Tko hoće taj i može. Ne možemo ostavljati ništa sreći, nadi. To je danas skoro isto. Za sreću postoje mjesta gdje ne možeš utjecati na ništa. Možeš samo imati sreće i nadati se dobitku. U stvarnom svijetu to ne postoji. On je okrutan i njega se ne gleda u nadi da će biti bolji. Ne. Napravimo promjenu. Čovjek kao pojedinac to ne može? Itekako može. Ako jedan čovjek ima moć uništiti svijet, onda ga jedan može poboljšati, promijeniti. Davanjem svojih sto posto ne ostavljamo mjesta za nadu i slične gluposti. Jer svatko od nas to ima u sebi. Bit će dobro jer ja tako želim.

Ovo se odnosi na sve u životu. Sport , školu, posao... Zato ne ostavljajte nadi ništa jer vam ne treba. Sve što je potrebno već imamo. Uspjeh je stvar izbora.

 

Roman Lovrović, 4. IRE

 

 

 

 

 

„Ako si ikad probao letjeti šetat ćeš zemljom

pogleda uprtog k nebu – gdje si bio i gdje se čezneš vratiti“

(Leonardo daVinci)

 

Iz nekog neodređenog razloga nemam želju napisati ikakvo objašnjanje vezano uz ovu temu jer imam dojam da ću obezvrijediti riječi velikog uma. Ipak kako se upravo to traži od mene nemam izbora, nego pisati.

 

U današnje vrijeme neostvarenih snova, na licu svakog čovjeka možemo očitati čežnju za nečim što ih uistinu upotpunjuje. Čežnju da dožive i žive trenutak koji ih je jednom obilježio za sva vremena. Ja sam taj trenutak doživjela iako se ne sjećam kako, odnosno kada, ali znam da ga živim. Nisam nikad letjela, ali ipak hodam zemljom pogleda uprtog k nebu jer znam da je to sve što ću istinski željeti; ali i da je to već sad sve što ću cijelog života istinski voljeti. Znam da će moj život biti nepotpun bez letenja, aviona i svega vezanog uz njih. Iako mnogi smatraju, uključujući i mog oca, da ja mogu postići i više i bolje na drugim „područjima“ života te da tratim vrijeme ovdje živeći postupno svoj san, ipak me podržavaju jer ja ne odustajem.

Znam da podređujem mnogo tom snu, ali se jednostavno ne mogu „skinuti“ s toga da znam da proživljavam svoj san. To je kao ovisnost samo što ovdje nitko ne stradava.

Neke stvari jednostavno budu u nama još od rođenja pa tako i moja ljubav prema letenju koja neće nikad izbljediti ili nestati. To je najveći razlog zbog čega smatram da je bespotrebno objašnjavati išta za moju temu jer ona govori sama za sebe.

Letenje je bio moj san koji se pretvara u javu, letenje je moja ljubav koja nikad neće umrijeti te s kojom se nitko ne može mjeriti. Letenje i avioni su moj život koji se ne bojim živjeti.

 

Željka Škorić, 4.ZP

 

 

 

 

 

"Na ovom svijetu umrijeti nije teško!

Stvoriti život daleko je teže."

(Majakovski)

 

Svi mi, na ovom svijetu, nismo ništa više od običnih prolaznika. Stvoreni smo kako bismo "prošetali" zemljom, učinili nešto od našeg života i pripremili se za ono što nas čeka "gore".

Svaki čovjek ima drugačiji pogled na život. Neki ne vjeruju u život poslije smrti pa žele sve ono najbolje i najgore doživjeti na ovom svijetu jer misle da će na taj način ostvariti svoje životne želje i umrijeti u sreći i saznanju kako nisu ništa propustili u životu i da su svaku situaciju iskorisili kako bi olakšali sebi i sebe učinili sretnima.

A, što s ljudima oko nas, što s obitelji, prijateljima?

Mi vrlo često znamo misliti samo na sebe i pokušavamo stvoriti život u kojem ćemo prvo mi biti sretni. Zaboravimo sve one koji nam nešto znače, oni koji su nam tijekom života pružali, a i pružaju svu ljubav i sreću ovog svijeta.

Žalosno je što tek kada nekoga izgubimo shvatimo koliko nam je ta osoba značila , koliko smo puta zajedno podijelili tugu, a mi joj nismo rekli ni HVALA!

Na ovom svijetu umrijeti nije teško, to može svatko kada poželi. A, zašto? Samo zato da bi pobjegli od problema. Nijedan problem nije nerješiv, sve "rane" koje nam podari ovaj život zacijelit će kad-tad.

Mnogi pokleknu kada ne stvore život onakav kakavi su oduvijek zamišljali pa pri prvom padu odluče odustati od svega i prepustiti se smrti. Tako ne bi trebali postupati: Život je pun uspona i padova ja sama po sebi to znam, mnogo puta sam razmišljala , ako prvi put ne uspijem ispuniti svoj cilj da on nikada neće biti ispunjen te sam odmah odustajala. Sada mi je žao što sam imala pesimističan pogled na svoje ciljeve te sam iz toga naučila da se jedanput živi i da se treba truditi sve do trenutka dok ne ostvarimo ono što smo zamislili.

Ljudi ne bi trebali olako shvaćati život, trebaju biti zahvalni što ga uopće imaju priliku živjeti.

 

Ljudi previše vremena troše razmišljajući o novcu i drugim nebitnim stvarima. Mnoge taj novac iskvari , ali na neki način mi smo sami krivi što je tako jer smo mi kreirali svijet u kojem živimo...Mnogi se smatraju Bogom pa misle da mogu odlučivati o tome tko će i koliko živjeti. Oduzimajući živote drugima misle da će time postati "veći čovjek" jer su oni ti koji su imali tu snagu da oduzmu nekome život. Bog je taj koji nam je podario život i jedina osoba na ovome svijetu koja nam može oduzeti život je sam Bog. Trebamo se probuditi da bismo uživali u životu , da bismo se veselili svakom danu jer tko zna - danas te ima, sutra te nema. Nikada ne znaš kada ćeš otići s ovoga svijeta. To je u Božjim rukama.

Naši životi trebaju biti ispunjeni ljubavlju, veseljem i nikada ne smijemo odustajati.

Uvijek trebamo razmišljati optimistično gledati život sa svjetlije strane . Trebamo "šetati" kroz život s osmijehom.

Osmijeh ništa ne košta , a neprocjenjiva je vrijednost onome kome ga darujemo.

Stvoriti život nije lako, ali ako uživamo stvarajući ga, tada ga ni stvoriti neće biti teško.

 

 

Žana Debeljak,4.ZP

 

 

 

 

 

" Na ovom svijetu umrijet' nije teško!

Stvoriti život daleko je teže."

( Majakovski )

 

 

Imam 18 godina, još nisam ni svoj život izgradila, a kamo li drugi stvorila. I iako imam tek 18 godina, puno toga sam doživjela, shvatila i svoje najveće strahove doznala. Jedan od mojih najvećih strahova je odrasti, odlazak u "veliki svijet"- bojim se budućnosti. Svatko ima svoje snove kojima težimo i ciljeve koje postići želimo. I ja imam svoje, ali bojim se kušnja koje ću morati proći da do njih dođem. Bojim se ovog užurbanog svijeta, bojim se da neću imati takav tempo.

Slažem se, umrijeti nije teško. Pa na kraju krajeva, smrt nas sve čeka i moramo se pomiriti s tim jer ne znamo kada će doći. Važno je samo nešto postići u životu i ispravno živjeti da bismo bili spremni kada smrt jednom pokuca na vrata, da bismo znali reći: Ja sam svoje obavio- spreman sam. Jer otići, pa to je najlakši dio, ali ostaviti nešto za sobom, ono što si mukom stvarao...to je ono teže. Smrti kao odlazak se ne bojim, smrti kao dolazak...puno veći je strah. Trudeći se stvoriti ovdje život dostojan dolaska Bogu, ipak ponekad prepoznajem strah od osude. Jer stvarajući svoj život ovdje nailazim na prepreke, kao i svatko drugi, i nisam sigurna jesu li moje odluke pravedne i dobre. Jer nisam ja tu da određujem što je dobro,a što nije.

Smatram da sam svoj život do sada pravilno usmjerila i dobar život sebi stvorila. Ali bojim se stvoriti novi život na ovaj svijet. Odnosno, donijeti novi, nedužan život na ovaj okrutan svijet. Kada bih barem znala da ću ga pravilno usmjeriti, da će imati barem neka razmišljanja o životu kao ja, tada bih znala da sam učinila pravu stvar. Ne bih htjela donijeti biće na ovaj svijet nespremna jer onda ni to biće ne bi bilo spremno. Priznajmo sami sebi kamo ovaj svijet ide, kojim putem je krenulo. I ne samo to, kamo će završiti? I baš u taj svijet treba jednog dana to biće samog pustiti. Pitanje je- želimo li mi to?

Ponekad razmišljam kako bi bilo lako otići sa ovog svijeta da se riješim strahova i da ne gledam ove strahote. Ali tada moj život ne bi imao smisla, jer nisam donjela na ovaj svijet svoje potomke koji će nastaviti ono što sam ja počela. Tko zna jesam li ili hoću li promjeniti nečiji život? Ne moram promjeniti cijeli svijet, jer znam da to ne mogu, ali mogu promjeniti nečiji život i tako nešto početi. I moj bi život ovdje imao smisla kao i stvaranje novog života i promjena nečijeg života u novi. Jer to je ono teže - stvoriti život daleko je teže!!!

 

Martina Lešković, 4. ZP

 

 

 

3 djela naših učenika poslana na Literarni natječaj za najbolji esej Kijevskih književnih susreta

 

ZAVIČAJ VU SEBI NOSIM

 

Turopolje moj je zavičaj,

tu sam se ja rodil.

Isto kak i moj deda

prve korake sam tu prohodil.

 

Taj kraj sekaj nudi

i ravnic i bregov ima,

šumu prostranu i veliku,

a tu i tam, koja ga rekica načima.

 

Od običaja starih

svaki mi je srcu prirasel.

Ko malog su me njima vučili

pa sam z njima zrasel.

 

Nošnje nakinđene i muzika vesela,

obilježje su i razlika od sela do sela.

Sve su mi nošnje lepe

i svaka je na svoju felu,

ali mislim da je od moje bake

najlepša u Turopolju.

 

No i običaja polako nestaje

kak da budu zginuli.

Shvatil sam to onaj dan

kad je bakica pospravila svoj tkalački stan.

Dedek je na to rekel

-Mi smo već prestari

samo da nam nikad ne pogine

kaj je naše od starine!-

 

Jer fajn je toga

kaj očuvati treba,

ali kak da nema ko.

Malo njih se čak i trudi,

al Turopolje je veliko.

 

Kam god ja krenem

i zavičaj vu sebi nosim

jer mi je jako drag

i z njim se ponosim.

     

Mihael Sever, 3. IRE ( 17 god.)

Zrakoplovna Tehnička škola Rudolfa Perešina

 

 

PRIČAO MI DJEDA

  Svako je mjesto na Zemlji posebno, ali čovjeku je najdraže ono mjesto gdje se rodio. Pričao mi djeda, kad sam bio mali, o svome zavičaju. Pričao mi je često o ljepoti njegovog rodnog kraja, o ljudima, ali ipak najviše o ljepoti prirode.

 

Kaže kako je svaki dan morao pješačiti u školu, po malom seoskom putu kroz polja žita, zelenila i najrazličitijeg cvijeća u svim bojama i mirisima, a nedaleko se čuo i žubor potoka i pijev ptica.

Polja su bila velika, žuta s ponegdje malo razbacanog cvijeća, a mirisalo je po najljepšem rumenilu, koje ne možete ni zamisliti. Miris je bio toliko sladak, a zrak opet tako svjež da je krijepio.

Voda u potoku je bila čista i hladna kao led, a ponekad bi plutajući prošlo kakvo cvijeće. Uz potok je raslo mnogo bilja, ali i drveće koje je bilo tako veliko da je činilo veliki hlad, a kada bi procvjetalo u svim bojama, zastajao je dah.

Djed mi je rekao da mu se više sviđalo ujesen, kada bi lišće poput perja padalo u svim bojama crvene, smeđe i narančaste boje.

 

Što je vrijeme više prolazilo, više nije vidio niti cvijeća ni potoka niti svu onu ljepotu koja ga je nekada okruživala. Više nema mirisa ni šarenila, već samo crne stare zgrade koje stoje kao nekakvo ruglo.

Pogledam ga i više ne vidim taj sjaj u njegovim očima kao dok mi je pričao o svojoj mladosti, već vidim samo tugu i strah dok promatra sve ono što je bilo, a nestalo.

Vidim u njegovim očima da žudi za svom ljepotom svoje mladosti.

Vidim mu suzu u oku.

Pitao sam ga zašto je tužan, a on se trgne i pogleda me odajući mudrost i iskustvo koje je nakupio kroz godine. Malo opet na tren je zastao, uzdahnuo te se lagano nasmiješio. Tada mi je rekao nešto što nikada neću zaboraviti. Tada sam spoznao njegovu pravu tugu, ali i ljubav prema meni. Rekao mi je da ne žali ni za čime što je bilo i što je propustio, već žali što ja nikada neću uvidjeti pravu ljepotu prirode, već samo ove zgrade i ovo sivilo.

Sada moga djeda više nema. Polagano kroz godine sve više shvaćam što mi je htio reći. Okrenem se oko sebe i poželim da sam negdje drugdje. Zažmirim i prisjetim se svega što mi je djed rekao.

Ponovno pogledam oko sebe i vidim svu ljepotu koju je on nekada vidio.

Tomislav Milković, 3. IRE (17 god.)

Zrakoplovna tehnička škola Rudolfa Perešina

 

 

Vječna povezanost sa zavičajem

 

Živim u gradu Zagrebu. Oko mene su zgrade visoke do neba. Ljudi se žure, pričaju na mobitele i svi su tmurni, bez osmijeha na licu. A ja samo stojim i sve to promatram. Promatram, ali ne znam zašto. Ne znam što bih htio.

Već 17 godina živim u gradu, ali srce je negdje drugdje, na selu.

Otac mi je iz Like, a majka iz Slavonije. Dva sasvim suprotna kraja – Slavonija ravna, a Lika brdovita. I ja sam tu, između, u Zagrebu.

Još odmalena, roditelji su me učili da trebam voljeti kraj u kojem živim, još bolje, da trebam živjeti za taj kraj. No, učili su me da trebam voljeti i Liku i Slavoniju. I tako i je.

Ponosan sam što živim u Zagrebu. Volim svoj grad, ali me srce vuče na selo. I tu nastaje problem. Ne znam kamo bih. Jednako volim i Liku i Slavoniju. To me jako muči. Zato sam na kraju odlučio da ću posjećivati oba kraja te da ću u Zagrebu održavati običaje kojima su me naučili roditelji, ali i bake i djedovi.

Ti običaji, kao primjerice bacanje perja oko kuće kada se rodi dijete, su utjecali na mene i moj način života.

Danas, uza svu modernu glazbu, kao Hip-Hop, Techno i ostale, ja još uvijek volim čuti tamburicu, slavonski bećarac ili ličko orcanje.

Pogledajte današnje kuhinje. Nude nam se jela kojima većina nas ne zna ime ili ga bar ne zna pročitati.

Meni su najfiniji dobro poznati slavonski kulen i lička janjetina s ražnja. Uza sve razlike, od krajolika do kuhinje, Ličani i Slavonci su i slični po nečemu. Veseli su ljudi, uvijek prijateljski raspoloženi, uvijek su za pjesmu i druženje, ali ono najvažnije, vole jesti, što je, kako sam već rekao, utjecalo i na mene.

Ako se osvrnem na početak, mogu postaviti svima pitanje: „ Zar nije ljepše stajati na polju obasjanom suncem ili Velebitu, nego li u gradu gdje je sve sivo i tmurno? Zar nije ljepše slušati pjev ptica ili zavijanje vukova, nego brujanje automobila?

Zato, dok sam živ i dok živim, u najljepšem gradu na svijetu, gradu Zagrebu, ja ću uvijek srcem biti povezan s Likom i Slavonijom jer ipak sam ja dijete Like i Slavonije.

A kad budem stajao između zgrada, ja ću pomišljati na ravno žitno polje koje miriše po svježem zraku kao na Velebitu.

Mihael Račić, 3. IRE ( 17 god.)

Zrakoplovna Tehnička škola Rudolfa Perešina

 

 

Nova godina donosi...

 

 

Svi mi željno iščekujemo Novu godinu. Godinu u koju vjerujemo da će se sve naše želje ostvariti, a problemi nestati.

Svaki čovjek bi rado htio da mu Nova godina bude lijepa kao i Novogodišnji vatromet. Da bi ušli u novu godinu onako kako treba, moramo sve poslove obaviti za još tu godinu i riješiti sve probleme još za ove godine. Nije dobro kad ljudi prebacuju neke svoje obaveze ili poslove u sljedeću godinu.

Takvi ljudi u novu godinu ulaze nesigurni, ali puni nade što opet nije dobro ako zaista čvrsto ne stojimo iza nekih naših odluka. Mi se ne smijemo pitati što bi nam nova godina mogla donijeti nego što ćemo mi donijeti u novu godinu. Moramo zaboraviti neke trenutke u staroj godini, nekima ljudima progledati kroz prste, sve negativne osjećaje zaklopiti i zaključati u staru godinu. U novu godinu moramo ući vedri, raspoloženi, moramo gledati pravo.

Još smo iskusniji za jednu godinu života. Moramo si godine predočiti kao stepenice. Stepenice ispred nas su nove, nove godine, a one iza nas stare već prijeđene stepenice. Kad se osvrnemo vidjet ćemo koliko nam je koja stepenica bila teža prepreka, a koja lakša. Mogli bi se začuditi zašto je to tako kad su sve stepenice jednake, jednake visine i širine. Kao i godine sve imaju dvanaest mjeseci, sve su iste, ali i nisu. Najbitnije ovisi o nama samima.

Kako ćemo si rasporediti stepenice (godine). Hoćemo li se dizati iz godine u godinu, stepenicu po stepenicu prema gore kulturno ili duhovno. Ili će nam stepenice biti silazne pa će nam raspoloženje padati, a kvaliteta života slabiti i problemi se pritom nagomilavati. O tome odlučujemo sami. Negativne misli i događaje ostaviti za sobom, ali pouku ne zaboraviti. Pozitivne misli prenijeti u novu godinu i o njima pričati i radovati se.

Nova godina, nova iskustva, novi ljudi, novi problemi, ali i nova nada i puno veselja!

 

Filip Kušnjer-Zifra 1. ZiM

 

 

 

 

Akcija Velika Gorica, 2006.god.

 

EKOLOGIJA

 

 

 

MAJKA PRIRODA

 

Štiti Majku prirode

da nam podari

svoje darove.

Ne ubijaj njene

sinove, cvijeće

grane i slapove.

 

Poštedi njene kćeri,

svjež zrak u

atmosferi.

  Ne zagađuj joj

šume, livade i

trave, ne dopusti

da je dave!

 

Podari joj osmijeh,

usreći joj dan,

dopusti da u

čistome uživamo svoj

San!

  Iva Juranović, 3. zp

 

 

ČEMU?

 

Čemu to, čemu smeće,

čemu tama

nad našim cvijećem?

Čemu ubijanje majčinog života,

čemu ova tuga,

a ne ljepota?

 

Zašto ubijaš njene šume,

njene rijeke i mora,

zašto dopuštaš da nam

Zemlja bude još gora!

 

Preko tame, povuci svjetlo,

preko Smrti

povuci Život!

  Ne dopusti da nam život uvene,

ne daj da to uništi mene!

 

Podari Majci prirodi

svoju ljepotu,

da i ona tebi

uzvrati svoju dobrotu!

  Iva Juranović, 3. zp

 

 

ČISTE MISLI NAŠIH UČENIKA

   

Najljepša sam čista i mirišljava.

Velika Gorica

 

3. ZP

 

Uskoro će nam ribe svjetliti u mraku.

Anamarija Mikulin

 

Čovjek pripada Zemlji, brinimo o svojoj Majci.

Čistimo okoliš, ne dopustimo da košare za smeće gladuju!

Martina Vugrinec

 

 

Dajte smeću nogu, za ljubav, mir i slogu.

Manje smeća, manje smoga, za čistoću Planeta ovoga.

Magdalena Matijević

 

 

Ne bacajte okolo otpad i smeće,

da bi živjelo naše cvijeće!

Ne ostavljajte okolo auta gume,

da bi živjele naše šume!

Smeće u vreće na brzinu,

da sačuvamo okolinu!

Andrea Šandor

 

 

„Više cvijeća,

manje smeća!“

Poznat ti je

stih taj,

zato ti za čistu

prirodu sve daj!

Petra Kencel

 

 

Zamislite da smeće počne bacati vas!

Zvjezdana Bužan

 

Zdrav život u prirodi!

Priroda --- najbolji lijek za zdravlje.

  Mislimo na sutra --- pazimo na okoliš!

Ana –Marija Cestarić

 

 

Mi se izmjenjujemo, ali Planet ostaje.

Marina Čegec

 

Svako cvijeće treba zraka

da bi moglo živjeti dovijeka.

zato ne bacajmo smeće,

imat ćemo više kisika i sreće.

Maja Savković

 

Da priroda lakše diše,

živimo zdravije i čišće!

Maja Tataj

 

Pa i ja tu živim!

  Mario Car

 

 

Dišimo svi zdravo i

trudimo se uništiti prljavo!

Helena Trupčević

 

 

Da nema prirode, ne bi bilo ni nas.

  Nives Grajner

 

I ekologija je u životu bitna stvar.

Anita Kapetanović

 

Što kad priroda počne uzvraćati?

Matea Makek

 

Čuvajmo okoliš za buduće naraštaje…

Nikolina Kelečić

 

 

Uništit će nas ono što najviše trebamo

jer uništavamo ono što treba nas,

Majka Priroda…

Saša Blažić

 

Reciklirajmo teško razgradiv proizvod.

  Igor Ivorek

 

 

3. ZIM

 

Čuvajmo prirodu, jer nas ona hrani.

Damir Dragičević

 

Dok čuvaš prirodu, čuvat će i ona tebe.

Denis Šprajc

 

Čuvajmo prirodu, osigurajmo budućnost!

Pere Dalić

 

Čuvajmo nebo, jer nebo čuva nas.

  Marko Mirković

 

Čuvajmo Majku Prirodu, jer Otac Prirode nije doma!

Goran Bastajić

 

Smeće nema sreće!

  Josip Andročec

 

Čisti zrak, baš je mrak.

Zar nije tak?

Bruno Bakšaj

 

Dok šume dišu, dobivamo kišu.

Priroda je zakon!

Denis Kolar

 

Zeleno mi je najdraže!

  Damir Zahirović

 

Smeće je smeće!

Karlo Klobučar

 

 

 

3. IRE

 

Neka ekologija uđe i u Vaš grad.

Postanite smetlar i ostvarite svoj san!

Već danas zajašite moćni tricikl!

(Zauvijek Vaš VG komunalac)

  Nikola Bedeković

 

Iz osnovne škole,

u Smetlarske

patrole!

Alen Kiš

 

 

Briga za prirodu = briga za sebe!

Ivan Ruić

 

 

Živio smetlar,

dolje nered!

(Živio, živio, živio

SMETLAR! )

Damir Matić

 

 

Živimo u Raju od cvijeća, a ne u Paklu od smeća.

Marko Goldašić

 

Ne bacajmo smeće po ulici,

I pomozimo Gorici!

  Stjepan Majer

 

Prodaj auto, kupi dvadesetšest bicikla!

Mihael Mešnjak

 

Ljudi, reciklirajte otpad!

Nikica Klasić

 

Smrt smeću,

sloboda cvijeću!

Petar Ćurić

 

O-ZONE, zona spasa.

Josip Klapač

 

Red, rad i čista priroda.

Danijel Juratović

 

Gimnazija bez faksa --- smetlarska praksa!

  Tomislav Rešetar

 

1. ZP

 

Brinite o prirodi kao i o obitelji.

Ljiljana Morić

 

Kontejneri za smeće su gladni, a priroda je sita!

Valentina Sviličić

 

Čuvajte šume, i biljke su bitne,

bile velike ili sitne.

Larija Župetić Plepelić

 

Smeće je naše zauzeće!

Tin Furlan

 

Više šuma, manje guma.

Manje zagađivanja, više zaslađivanja.

Marko Čužić

 

Cvrkut ptica voli svatko, čuvaj Zemlju to je lako…

Marina Majdandžić

 

Jedno stablo pomoć zove:

„Spasite me katastrofe ove!“

Svatko želi život zdravi,

štedi vodu, divi se travi.

Lorena Kramarić

 

Tko će zaštititi njih, životinje?

I priroda naplaćuje!

Ona pomaže nama, pomozimo i mi njoj!

  Ena Kovačević

 

Nastavimo li ovako živjeti, Jakuševac će postati svjetsko skijaško središte.

Nino Zubanović

 

Ako želite uživati u životu, ne bacajte smeće po plotu!

  Branka Kostić

 

  Kako će svijet izgledati za šezdest godina?

Jesu li autori serije »PLEME» imali pravo?

Razmislite i čuvajte svoj dom!

  Petra Dobrinčić

 

Želite živjeti zdravije? Započnite s prirodom!

Mateja Štor

 

Stojim tu nad njenom nesrećom,

a ime joj Priroda!

Tajana Duh

 

Krško je postalo Nacionalni park zbog netaknute prirode, nedostižan standard.

Sebastijan Toth

 

Harmonija čistoće i zelenila.

Andrea Jež

 

Manje starih, pohabanih guma, više zelenih šuma!

Martin Mlinarić

 

Čuvajmo domove svih živih bića!

Ana Dejak

 

Samo čovjek može pomoći prirodi!

Nicol Bašić

 

Moja priroda, moj život.

Marija Halužan

 

Ako sačuvamo sve oko sebe, sačuvat ćemo i sebe.

Marko Gudelj

 

Čuvajmo Zemlju od samog sebe.

Učinimo Planet boljim, a ne gorim.

Josip Lacković

 

I što da pričamo o tome više?

S čistom prirodom lakše se diše.

Josipa Marenić

 

 

Očistimo i očuvajmo naš zelen dom!

Josip Dragozet

 

Čistoća za ljepše dane!

Ivana Jelenkovac

Čuvaj ruže, dobri druže!

Mateja Voljavec

 

Ne bacajmo smeće,

ne zagađujmo šume,

čuvajmo prirodna bogatstva!

Zlatko Gajdek

 

Očuvajmo prirodu,

dugujemo joj to!

Denis Šoštavec

 

1. ZIM

 

Hoće li to netko napraviti ili moram sam početi krčiti onu šikaru?

Vjekoslav Brekalo

 

Crno smeće nije cvijeće,

lijepo cvijeće nije smeće.

Aleksandar Vukušić

 

Čuvajte prirodu jer ste vi dio prirode!

Filip Jakovac

 

 

Manje dima — zdravlje svima!

Goran Šakan

 

 

Reciklirajmo smeće da bude sreće!

Ivan Maričić

 

Ne uništavajte okoliš!

Prepustite ga životinjama, a one ga nikada neće uništiti!

Ivica Šimunec

 

 

Manje cvjetanja mora, više cvjetanja livada.

  Ivan Brekalo

 

Više prirode, manje računala.

  Ivan Butković

 

 

Od drveća ti ovisi život, zato ga ne uništavaj.

  Andrej Bodružić

 

Vode su izvor života!

  Teddea Pisek

 

Zemlja je naša odgovornost.

Ona je lijepa koliko je čista.

Robert Dovijanić

 

Narode, ne da mi se svaki tjedan, kad idem na Tjelesni, glumiti dječaka iz džungle.
Uredimo šumu koja se nalazi pokraj velikogoričke Zrakoplovne tehničke škole Rudolfa Perešina!

Vjekoslav Brekalo

 

Nemojte zagađivati šume i okoliš jer ćete zagaditi sebi život.

Luka Plavšić

 

   

Koristimo više gradski prijevoz, bit će manje ozonskih rupa!

Aleksander Tuček

 

Ne kidaj papir uzalud

jer kidaš svoja pluća!

Frane Letonja

 

Svaka biljka ima pravo na život, a svojim smećem ćemo onemogućiti život toj biljci.

Mario Car

 

Sačuvajmo naše šume; zrak koji udišemo.

Marko Košutić

 

 

1. IRE

 

H2O – još malo pa nestalo.

Ivan Šanović

 

Zagađenje, ne hvala!

Matijas Pušić

 

 

Da nam u budućnosti bude bolje, čuvajmo šume i vode!

Dominik Jerinić

 

Čuvajmo ljepote rodnog kraja i narodnih običaja!

Matej Majić

 

Za Goricu čistu i svjež zrak, zaurlajte na sav glas!

Luka Tenšek

 

Čovjek ne može bez Zemlje, ali Zemlja može bez čovjeka!

Robert Križanović

 

Ne budi loš, bacaj smeće u koš.

Filip Strmečki

 

Velika Gorica je lijep grad pun šuma, i uščuvane prirode.

Nemojmo to uništiti tvornicama i zgradama.

Matej Frntić

 

   

Ako zagadiš, živjet ćeš u zagađenom.

  Dino Pavlović

 

Reciklirajmo otpad, otpad nije smeće, on je iskoristiv!

  Dok je prirode, bit će i čovjeka!

  Marko Valičević

 

Ja čuvam svoju prirodu, pokušaj i ti.

Majka Zemlja stvorila je PRIRODU,

budi joj zahvalan i štiti

njenu prirodu!

Tomislav Forko

 

 

Čuvajmo šume jer su ljepše od odbačene crne gume!

  Luka Fidermuc

 

 

Sadimo šume, ne gazite travu!

Dejan Kljajo

 

 

Okoliš je već često pljuga,

i bez odbačene vrećice moga druga!

Okoliš je jadan,

a prizor smeća u parku je gadan!

 

Ali!

 

Okoliš može biti lijep,

da u njemu vidimo mirisni cvijet!

Čuvajmo okoliš od smeća,

da nam vjerojatnost od boljeg sutra bude veća!

Mato Hačić